Zašto škola plesa?
„Ples u život donosi mnogo veće uzbuđenje i promjenu nego većina drugih stvari koje se smatraju važnima i važnijima. Toliko toga ste kupili, gledali, posjetili… I OK, sve je to uticalo na vas. Svakako je pitanje: Na koji način je uticalo?
Zamislite sada sebe kako plešete.
Zamislite… „
Piše: Darko Dožić, jedan od osnivača Tango naturala
Kada neko kaže „škola plesa“, šta je vaša prva asocijacija?
Koja slika? Kakav unutrašnji osjećaj?
Volio bih da ovo pitanje mogu postaviti cijelom svijetu, a onda što većem broju ljudi zaviriti u njihov doživljaj.
Ono što već znamo je da na svijetu manjina živi ples. Ipak, u mnogima odavno postoji želja, u nekima i želja i strah ili strah sa željom koja ne uspijeva da se probije do svog prvog časa. Za neke, škola plesa nije ono o čemu će ikada razmišljati.
Prosto, neki ljudi sigurno neće plesati u ovom životu.
Uzbudjenje ovog filma je u tome što mi instruktori ne možemo znati ko su oni. Bezbrojne priče naših đaka potvrđuju da su čudni putevi kojima je tango došao do njih – nerijetko su koji dan ili mjesec prije prvog zagrljaja i prvih koraka bili u kategoriji „nije to za mene“ ili čak i u onoj koja se na tu temu nikada ne zamisli niti jednog sekunda. Naravno, neki su oduvijek željeli plesati.
Zašto sam onda ja zapitan i sklon voajerisanju tuđih iskustava povezanih sa ovom dilemom?
Zato što mislim da je ples jedna od osnovnih čovjekovih potreba.
Ples u život donosi mnogo veće uzbuđenje i promjenu nego većina drugih stvari koje se smatraju važnima i važnijima. Toliko toga ste kupili, gledali, posjetili… I OK, sve je to uticalo na vas. Svakako je pitanje: Na koji način je uticalo?
Zamislite sada sebe kako plešete.
Zamislite…
Sebe kako plešete.
Kakav je osjećaj? Šta se mijenja u vama i u vašem životu? Da li znate?
Da li možemo osjetiti šta nam novo mogu donijeti stvari o kojima možda znamo vrlo malo? Stvari za koje nam nijesu rekli da su bitne.
Da li bismo se iznenadili kada probamo?
Da li možemo znati koliko ples nedostaje našem životu, ako ga nijesmo iskusili? Ili makar malo razmišljali o njemu? Kako da znate kako biste svoje tijelo osjećali posle 5 mjeseci, 3 godine ili deset godina plesa? U kakve zrele godine ili kakvu starost idemo ako smo rasplesani?
Možda čak i možemo zamisliti. Makar donekle.
Onda kada sebe izmaštamo u plesnom zagrljaju. Onako zaneseno, kao dijete.
Jeste li nekada, prije čitanja ovog teksta, to uradili?
Škola plesa, prvi čas, prva partnerka ili partner, prvi koraci… Da li je to već ples?
Pa, ako imate sreće da naiđete na nekoga ko vas neće podučavati koracima koje treba da bez osjećaja nabubate, nego načinu na koji možete da oslobodite vaše tijelo, već na prvom času će to biti ples. Zavirićete u ovaj svijet. Makar malo.
Možda ste išli samo do te tačke i onda nijeste imali hrabrosti sebe ugledati u takvom zanosu? I odmah ste mislima pobjegli negdje drugo? Samo rekli „nekad ću probati“, „trebalo bi da probam“, „ne mogu ja to“ ili šta god drugo i nastavili život u poznatom svijetu u kojem nema takvog izazova ali ni rasplesanosti.
Možda ste otišli korak dalje i večeras ćete uživati na nekoj plesnoj večeri. Možda se i sretnemo.
Ako nijeste, ajde da zamislimo zajedno…
Svi smo se vozili autom, klizili lagano uz omiljenu muziku. Zamislite sad da tako klizite zahvaljujući svojim nogama… A zatim i da ste divno zagrljeni sa nekim.
Klizite jer su vaše noge vježbom postale spretne, a divno grlite jer su vaše ruke vježbom postale nježne i osjećajne.
Ako ne znate neki strani jezik ili rad u nekom kompjuterskom programu, idete u neku školu i to naučite. Ako mislite da imate dvije lijeve noge, ne predajete se muzici, zagrljaju, zanosu plesne avanture ili biste voljeli da to radite još bolje – onda idete u neku školu i to naučite.
Da, tome služi škola plesa.
Tome služe časovi plesa. I još mnogo čemu.
Tango je, recimo, „all in one fenomen“ – tu su i druženje i izlasci, fizička aktivnost, kreativna improvizacija, hobi, način života, meditacija, relaksacija, istraživanje sebe, bogata kultura, nepregledan muzički žanr ali i ples koji se može plesati uz bilo koju muziku…
Kada dovoljno proplešete na časovima, onda sve to živite na svim drugim plesnim događajima poput praktika, plesnih večeri, festivala, maratona, kampova, flash mob-ova ili spontanih trenutaka u nekom restoranu, na ulici, u svojoj dnevnoj sobi…
Ako mislite da je život borba, potrebna vam je škola plesa. Tu učite da plešete život. Odatle lakoću prenosite na svoj posao, susrete sa drugim ljudima. Ples postaje vaša filozofija i način života.
Ako mislite da život nije borba i trebala vam je riječ kojom biste opisali to nešto suprotno borbi i još vam treba neko mjesto na kojem biste razvijali taj suprotni pristup… Da, ta riječ je ples. I da, to mjesto je plesna škola.
Zbog toga, škole plesa dijelim po tome koliko su tamošnji instruktori svjesni da podučavaju i ljudima pružaju nešto mnogo važno. Nešto stvarno važno.
Ne možete reći „probao sam ili probala sam ples“, samo zato što ste, recimo, bili po par časova u dvije plesne škole. Ne možete reći probao/probala sam i znam šta je tango, salsa, baćata, bečki valcer, hip hop… samo zato što ste bili na par časova i to samo u jednoj školi.
Kao da ste stigli do aerodroma i ovjerili kartu, a mislite da znate kako je u Buenos Airesu.
Kao da prvi put u životu probate jabuku i mislite da znate nešto o jabukama. Jabuka ima raznih.
Zato vam predlažem: Zapitajte se zašto želite da plešete. Šta hoćete od plesa? Šta bi vam ples mogao donijeti, a da ni ne znate da to postoji? Na koji neočekivan način bi mogao obogatiti vaš život?
A onda, idite i istražite taj svijet: različite plesne škole, različite plesove, učitelje, filozofije…
Koja je vama potrebna?
Zbog koje ćete se jednom sjećati ovog teksta?
