Mislite da imate dvije lijeve noge?

Mislite da imate dvije lijeve noge? Na stranu što nam je žao da lijevom dajemo epitet nespretnosti voljeli bismo da sa vama porazgovaramo na ovu temu. Zapravo, osim nekih ideja, postavili bismo i poneko pitanje, a vi, ako poželite, odgovarajte sami sebi 🙂

Prvo pitanje svakako mora biti „A jeste li sigurni u svoju nespretnost“? Naša statistika zasnovana na sjećanju kaže da su mnogi koji danas veoma uživaju u plesu umjesto „dobro veče“ na upoznavanju sa nama rekli:“Ja sam ta(j) i ta(j) i imam dvije lijeve noge“. Većina, dakle, ima „dvije lijeve noge“ sve dok se ne dokaže suprotno?  A suprotno bude dokazano kod većine onih koji uopšte pokušaju da se oslobode ove mantre koja je toliko rasprostranjena da se smatra normalnom.

Šta sa onima kojima stvarno treba malo više vremena da postanu spretni i vrate gracioznost? Razumijemo strah od takvog izazova. Malo je ljudi koji lako ulaze u nove stvari, pogotovo ako sumnjaju u svoj brz napredak. Ipak, nama se čini da bi u tom slučaju bilo konstruktivno reći:“Ne želim da imam dvije lijeve noge! Želim da budem spretan ili spretna, želim da vježbam, želim da uživam u svom pokretu dok šetam, krećem se po kući, na poslu… Hoću da iskusim svijet mojim novim tijelom koje će cvjetati iz dana u dan! Želim da postanem graciozan ili graciozna!?“

Koliko je nama važno da imamo spretno i graciozno tijelo? Koliko nam je važno da na ovom polju napredujemo? Gledajući većinu ljudi i njihov odnos prema ovome izgleda da je im je imati osjećajno i graciozno tijelo nebitna stvar. Mislimo li da svi efekti koje ovo pravi na ostatak života nijesu vrijedni da ih stavimo visoko na listi naših prioriteta?

Izvinjavam se ako sve ovo zvuči previše provikativno. Prosto nam nije lako slušati tu rečenicu sa svom sviješću o njenim efektima. Ona je kao neki nevidljivi virus, stav koji je postao toliko rasprostranjen da se ni ne preispituje. Kao i većina nezdravih, a rasprostranjenih stvari, ova misao neprimijetno krade boje velikom broju ljudi odvajajući ih od, po mnogima, najintegrativnije ljudske djelatnosti – plesa.

Dok pišem ovo, shvatam kako ponekad premalo imam svijesti i divljenja za one koji su donijeli odluku i izazvali na suočavanje ovaj svoj strah. Za mene, oni su heroji svojih života. Lao Ce divno reče: „Čovjek sa vanjskom hrabrošću usuđuje se umrijeti. Onaj sa unutrašnjom, usuđuje se da živi“. Vjerujem da je makar dijelom mislio i na spremnost da se zapjeva, zapleše i izrazi na druge kreativne načine. Uprkos tome šta će ljudi oko nas i glasovi u našoj glavi reći.

Odavno ne postavih pitanje :). Ako pretpostavimo da bi svako volio da je spretan i sposoban da uživa i tijelom i dušom u muzici, šta je to što većinu ljudi odvaja od ovakve avanture? Možda podsvjesno osjećamo da se pokušaji na ovu temu odnose na nešto suštinsko u nama čime „nemamo sad vremena da se bavimo“? Možda je zato mnogo kupiti lijepu garderobu, dobar auto i zauzeti sto u dobrom restoranu? Naravno, niko nema ništa protiv pomenutih stvari ali   nekada se čini da je dobar dio svijeta koji smo izgradili kompenzacija za pjesmu, ples, sviranje, slikanje, pripovijedanje koja smo izgubili na putu spoljnog dokazivanja naše vrijednosti. Svakako je istina da onome ko se sam sa sobom i u svojoj koži dobro osjeća ništa vanjsko nije tako neophodno. Sklonost plesu je dio naše srži, dio našeg najdubljeg I najradosnijeg odnosa prema životu. Jeenom kada mu dozvolimo da se razvija, ples  u nama i u našem životu čini svaki naredni dan svježijim i punijim boja.

Vjerujem da u mnogima ideja o „dvije lijeve noge“ nastaje usljed poređenja sa drugim ljudima. Svijet profesionalnih pjevača, plesača, muzičara… … i svih ostalih koji su odustali od ovih čarolija samo zato što društvena atmosfera sugeriše da se treba baviti samo onim u čemu možemo biti najbolji? Makar u svojoj zgradi ili odjeljenju? Na svu sreću, sve je više onih koji ne prihvataju ovako dodijeljene uloge. Svakog dana upoznajemo nove ljude različitih generacija spremne da opet probude plesača ili plesačicu u sebi.

Pitanja i razmišljanja na ovu temu je mnogo. Možda je ipak dobro završiti sada i ovako: Šta se to može desiti onome ko pokuša? Možda će shvatiti da ga je od plesa odvajao samo nerealan strah, zmaj od papira? Možda će naići na nešto više izazova? Ali zar i to ne zvuči uzbudljivo i dostojno avanture zvane život?

Prečesto ne zamišljamo cijelu sliku koja uključuje, ponekad naporne, pokušaje ali i predivne nagrade koje uvijek dolaze posvećenima koji dovoljno dugo i dovoljno svjesno pokušavaju – bilo šta. Najčešće je ta slika zamagljena pitanjima: „Šta će drugi reći? Šta ako ne uspijem?“.

Možete li zamisliti cijelu sliku? I pokušaje i nagrade? Možete li zamisliti cijele sebe? Radplesane sebe? Pokušajte cijelim bićem i već ste uspjeli

Darko Dožić

Instruktor tanga i jedan od osnivača Tango Naturala