Koliko mi treba da naučim tango?

Dugo smo izbjegavali da damo odgovor na ovo pitanje. Nekako ga je teško razumjeti iz ugla onoga ko već pleše. Ono je u nama prije rađalo nova pitanja nego li odgovor: Šta znači naučiti tango? Jednom kad se zagrliš i uđeš u proces, teško je reći šta je destinacija. Zaokupljen si putovanjem. Čemu postavljanje cilja ako ti je na putu već dobro?

Onda smo shvatili da smo makar donekle griješili: Ljudi žive brzo i intenzivno. Pokušavaju da menadžerišu tim oskudnim resursom koji se zove vrijeme. Ili onim još oskudnijim – onim koji se zove slobodno vrijeme. Uz to, i kada počnu da uče tango, teško im je da zamisle kako će se to dalje razvijati – svaki početak može izgledati zahtjevno, a sa strane najčešće zahtjevnije nego što će praksa pokazati. Strah da je postavljeni cilj predaleko otežava uživanje u putovanju. Iako putovanje, bilo lagano ili zahtjevno, može biti jednako čarobno, ako mi tu čarobnost prepoznamo. U pomoć tome donosimo i ovaj tekst.

Šta znači naučiti tango i dalje ne znamo pošto je to jedan beskonačni kosmos ličnog usavršavanja – uvijek možemo biti graciozniji, ljepše povezani sa drugim bićem, muzikalniji, kreativniji, opušteniji, radosniji, mirniji… Ipak, smjernice koje slijede bi trebalo da vam budu od pomoći.

Vi plešete već nakon prvog časa. Najčešće su to jedna ili dvije forme sastavljene iz nekih osnovnih elemenata od kojih ćemo praviti dobar dio ostatka tanga. Prvi osjećaj plesa budi radost – sala najčešće odliježe od spontanih aplauza. A onda shvatite da je ostatak tanga beskonačan. Bukvalno beskonačno mnogo formi i beskonačno mnogo načina da one budu otplesane uz beskonačno duboke dimenzije senzibiliteta, muzikalnosti, kontakta sa partnerom… I beskonačno mnogo kombinacija svega ovoga. Zvuči uzbudljivo?

Možda je teško porediti svoj tango sa beskonačnim ostatkom tanga ali zato, nažalost ili na sreću,  nije sa tangom drugih ljudi oko nas. Početniku koji je prošao par časova ovaj što pleše koji mjesec izgleda nedostižno. Kao što djetetu koje prohodava moćno izgledaju oni malo stariji koji su protrčali. Na svu sreću, djeca u svom procesu prohodavanja nemaju toliko unutrašnjih dilema koliko neki odrasli u svom procesu proplesavanja. Da imaju, vjerovatno bi veliki broj njih trajno odustao uz odluku da će život provesti bauljajući. Ovako, priroda je namjestila da u tom periodu nad nama još uvijek nemaju toliku moć strahovi, poređenja sa drugima, zapitanost na temu „šta drugi misle i šta će na kraju reći“. Odraslima su, na drugoj strani,  njihovi procesi često veoma opterećeni stalnom zapitanošću:“Jesam li dovoljno dobra/dobar.“ Ipak, na kraju priče, ili će vas ovo odvojiti od tanga ili će vas tango odvojiti od takvog odnosa prema sebi. A to je duga i lijepa priča. Ukratko, ako tango uzmete kao svoj lični proces u kojem ćete se predati svom ličnom ritmu i svom ličnom cvjetanju, velike su šanse da ćete ga plesati do kraja života. I to veoma dobro. Jer svako ko se posveti na kraju postane dobar u tangu, baš kao što svaki cvijet na kraju procvjeta iako neki krene brže, a neki sporije.

Vjerujemo da tražite još konkretniji odgovor? Imate pravo. Ajde da kažemo da bi dobro mjerilo mogao biti trenutak kada tango možemo praktikovati na plesnim događajima koji se, usput rečeno, u Beogradu održavaju svake večeri. Ovo, naravno, zavisi od vašeg osjećaja spremnosti koji je subjektivan ali možemo reći da prvo pojavljivanje na milongi seže od „nakon prvog časa“ do „nakon šest mjeseci“. Ovome pomaže činjenica da je svaki petak u Resavskoj 28 rezervisan upravo za nove tango snage uz nešto više netango muzike, kao i modernih tango orkestara koji većem broju početnika lakše uđu u uvo.

Tu dolazimo do jednog veoma važnog fenomena. Zovemo ga „začarani krug napretka“: Ako ste u prilici da brzo i bez velike samokritike krenete na milonge i praktike, vama ples dosta brzo postaje udoban i prijatan. Zbog toga duže i više plešete, a onda vam ples postaje još veća avantura što vas motiviše da još više vježbate… I tako u krug. Generalno je iskustvo da je mnogo bolje imati kratak period intenzivnog vježbanja nego dug period povremenih dolazaka koji kod jednog dijela ljudi ponekad kreiraju frustriranost zbog nedovoljnog osjećaja lakoće i opuštenosti. Sa druge strane, ako imate jasan plan, u svom ste ritmu usklađenom sa  životnim rasporedom,  jednako lijepo možete proplesati rastežući proces na više vremena.

Da zaokružimo još konkretnijim odgovorom na početno pitanje: „Koliko mi treba da naučim tango“? Ako vas Nova godina, slave, raspusti, prehlade i putovanja ne pokolebaju ili prekinu, nakon jedne godine u svom tijelu imate osnovni paket dovoljan za trajno uživanje u društvenom tango životu. Ovaj nivo je nekima i trenutak kada prestanu da idu na časove usavršavajući se većinom na plesnim događajima ili povremenim seminarima. Neko ga osvoji ranije, neko malo kasnije ali to je otprilike vrijeme tango punoljetstva ili ipak bolje reći „tango male mature“. Da, ipak pričamo o nečem beskonačnom…

Punoljetstvo bi moglo biti ono što dosegnemo nakon, recimo, dvije godine plesa: Naši pokreti su veoma sigurni, iza nas su već i neki internacionalni događaji, često i tango putovanja, mnogi posebni plesovi i posebno drage/dragi partneri ili partnerke, mada ovo poslednje imamo već od prvih časova. Gotovo svi koji do svoje druge plesne godine iskuse većinu boja koje nosi tango svijet, uz manje ili veće pauze, ostaju trajno u ovom svijetu punom avantura. Tango je suviše lijepa vještina, da bi se nosio u sebi bez da bude upotrebljen. Uvijek se pitate kako li je na novoj milongi, ko su novi ljudi koji su postali dio priče, koliko bih uživao da napredujem za još jedan nivo…

Naravno, sve je ovo relativno i subjektivno. Recimo da se procjene odnose na srednje nadarenu osobu muškog pola. Žene mogu proplesati nekada dosta brže zbog lakše uloge ali samo do nekog nivoa kada i za njih slijede zahtjevnije kvalifikacije za novu dimenziju iskustva. Sa druge trane, njih je i nešto više, pa odluka o ranom prestanku usavršavanja obično na kraju odnese danak. Prethodna plesna iskustva i iskustva sa tijelom mogu biti od pomoći, mada je glavna poenta u osviješćenosti tijela, a ne u tome šta smo prethodno radili. Na tu temu valja reći da su, u zavisnosti od grupe, 60-80% novih polaznika/ca ljudi koji ranije nijesu plesali ništa. Takođe, često su najdivniji procesi oni koji počnu izazovno, a završe se velikom transformacijom. Gledati nekoga čiji su počeci bili zahtjevni kako slobodno plovi pred uzbuđenim pogledima novih tango generacija za nas je velika satisfakcija i veliko uživanje.

Podrazumijeva se da ovo sve pričamo osvrćući se na prosječno stanje u našoj školi. Kažemo „prosječno“ zato što smo zaobišli priče o onima najposvećenijima koji gotovo od prvog dana odvoje ili puno vremena ili dodatni novac za privatne časove ili i jedno i drugo. Preskočili smo i one najneredovnije koji ne uspijevaju pokloniti tangu adekvatnu količinu vremena i energije.

Da zaključimo. Plesaćete posle prvog časa, onda kada ples postane kompleksniji pitaćete se koliko vam treba da sve teče, zaboravljaćete ovo i sva druga pitanja gubeći se u zagrljaju i muzici, pa će vam se opet vraćati pred vratima svakog novog nivoa, možda ćete imati krize, možda ćete se zadovoljiti sa manje, a možda ćete stalno tražiti još dalje. U svakom slučaju, biće vam najljepše ako uživate u putovanju.