1. Tango je „all in one“ fenomen…
On nam štedi vrijeme!
Ovaj razlog ni na koji način nema veze samo sa muškarcima ali je tako jak da ga ne smijem preskočiti.
Jedan odlazak na tango može u sebi sadržati izlazak u grad, kreativno istraživanje, druženje (po izboru) sa velikim brojem ljudi, fizičku aktivnost, hobi, upoznavanje novih prijatelja, slušanje dobre muzike, antistres tretman i još mnogo toga… Tango je „all in one“ fenomen koji mnogo toga sabija na jedno mjesto i u jedno veče.
2. Upoznajmo žensku polovinu svijeta!
Kroz tango upoznajemo žensku polovinu svijeta. Učimo da sa ženama dijelimo prostor i odgovornost na jedan zanimljiv i uzbudljiv način. Učimo da su žene u određenoj mjeri drugačije od nas ali i da su sve žene različite međusobno i da za svaku od tih različitosti možemo uspješno imati odgovarajući zagrljaj.
Veliki broj nesporazuma dva pola rađa se zato što je jedan dio našeg bića „zakržljao“. Muška linearnost, okrenutost čistoj egzekuciji i rezultatu, orijentisanost na cilj i moć postaju izvor patnje kada nisu udružene sa finijim energijama prijemčivosti, senzitivnosti, nježnosti i uživanja u trenutku.
Škola plesa je mjesto gdje se to uči, a tango najbolji učitelj.
Sklad nastaje iz razumijevanja druge strane i to, veoma često, kroz razumijevanje mjerila i vrijednosti te druge strane.
Svijet tanga je, dakle, mjesto na kojem upoznajemo snagu i neophodnost one mekše, senzitivnije i fleksibilnije strane muškog karaktera. Mnoga istraživanja pokazuju da muškarci žive kraće od žena upravo zato što fleksibilnosti, emotivnosti i izražajnosti suprostavljaju ono što društvo očekuje od njih: tvrdoću, zatvorenost i suzdržanost.
„Tango kompletira muškarca“, „donosi mu džentlmensku muževnost“…. samo su neke od konstrukcija koje su, u jednoj raspravi na Fejsbuku, na ovu temu iskoristili naši plesači. U ovom su svi složili, bilo da su na tango krenuli prije nekoliko mjeseci ili nekoliko godina.
Zbog te slobode, živimo u prostoru zdravijem za nas, prostoru u kojem biti muškarac ne znači imati pomenuta ograničenja i potencijalne zdravstvene probleme.
Tango nas vraća na tinejdžersku „opsjednutost“ omiljenim sportom. On je predivna vještina koju možemo usavršavati do neslućenih granica. Veoma sličan borilačkom sportu – samo nježniji, senzibilisaniji i okrenut tome da drugu stranu podržimo u balansu, a ne izbacimo iz njega.
Sve što smo saznali o tijelu i pokretu kroz bilo koju sportsku i drugu fizičku aktivnost možemo primijeniti na tango. I obratno.
U svakom slučaju, škola plesa je mjesto koje garantuje isto ono uzbuđenje koje smo imali kao đaci nekih drugih škola, samo što se utakmice, kontrolni zadaci ili ispiti sada odigravaju u zagrljaju.
Tango izlasci u sebi nose i druženje i dobro pivo ali nas „štite“ od onih prečesto „uvijek istih muških priča“ koje neki od nas sa drugarima po automatizmu ponavljamo godinama.
Ista stvar je i sa tango putovanjima, pogotovo onima na koja grupa momaka ode zajedno. Pojesti domaći specijalitet uz lokalno pivo nakon obilaska istorijskih znamenitosti je lijepa stvar ali sve to zaokružiti upoznavanjem lokalne tango ekipe uz praktikovanje ovog „svjetskog jezika tijela“ predstavlja rijetko divno iskustvo kojim se može pohvaliti malo ljudi.
Ukratko, da najzanimljiviji doživljaji ne budu stari po 20 godina, da jutarnja buđenja budu prepuna slika prethodne večeri, da putovanja sa ekipom budu stvar sadašnjeg životnog stila, a ne tema koje se prisjećamo pričajući o davno prošlim ekskurzijama.
Tango predstavlja divna ali i „bezbijedna“ vrata kroz koja muškarci ulaze u bogati svijet plesa.
Moramo priznati da su neki plesovi ili neki pristupi plesu svojim kostimima, izrazom i senzibilitetom mnoge muškarce dodatno obeshrabrili povezujući u njihovim glavama ples sa pretjerank ženstvenim ili homoseksualnim. Ovaj strah, uz mit k „dvije lijeve noge„, predstavlja najčešće opravdanje većini muškaraca koji uzbudljivi svijet plesa posmatraju sa „bezbijedne udaljenosti.“
“Škola plesa? Super je to ali nije za mene” – i dalje prečesto možemo čuti ovakve komentare.
Na sreću za balkanske muškarce, tango izgleda mnogo muškije od svih njihovih homofobnih predstava plesa. Izuzmemo li najčešće banalizovane holivudske interpretacije tango kulture, ovo je opušten, mangupski ples koji su napravili lučki radnici Buenos Airesa, ples sigurnog koraka koji se može plesati sa bilo kime, bez koreografije i uz bilo koju muziku. Ako postoji kamen na koji muškarac može sigurno zgaziti ulazeći u prebogati svijet plesa, onda je to tango.
Zbog toga ni ne čudi naizgled iznenađujuća statistika po kojoj muškarci u tangu ostaju u prosjeku duže od žena, uz prosječno posvećeniji angažman.
Tango donosi polje kreativnosti kakvo teško možemo naći u „tipično muškom svijetu“. On nije samo ples u paru već i uzbudljiv hobi kroz koji možemo biti autentični i inovativni. To je ples improvizacije u kojem forme i senzibilitete komuniciramo na licu mjesta čuvajući toplinu zagrljaja.
Interesantno je pratiti kakav ples grade različiti muškarci u zavisnosti od svog zanimanja i ostalih karakteristika.
Časovi plesa, praktike, milonge ali i razni internacionalni događaji su velika igrališta za sve one koji su sačuvali dječiju znatiželju u sebi.
Možda među svojim drugarima nećete dobiti podršku od samog starta ali možete biti sigurni da će čitav ženski svijet odluku da proplešete dočekati aplauzom.
Žene veoma cijene kada muškarac ima ples u svojoj „biografiji“. Sama činjenica da muškarac pleše najavljuje dosta toga što je rijetko među klasičnim predstavnicima ovog pola.
Relativno iskusan tangero može bilo gdje i uz bilo koju muziku povesti i ženu koja nikada nije plesala niti tango niti ijedan drugi ples kreirajući nezaboravno plesno iskustvo. Sa tangom, izlasci i žurke više nikada ne mogu biti isti.
Mnogi muškarci trpe pritisak očekivanja koja od njih traže vođstvo u različitim aspektima života.
Plešući saznajemo šta je pravo liderstvo. Razvijamo balans „govorenja“ i „slušanja“. Učimo da njoj otvaramo prostor i hrabro ulazimo u njega kada ga ona otvori. Učimo da je samo zajedništvo sa aktivnom ženom koja je na svojim nogama, zdravo i trajno uzbudljivo zajedništvo.
Vrhunska vještina koju savladavamo na ovom polju predstavlja balansiranje odlučnosti i osjećajnosti u saradnji sa partnerkom. Što odlučnije, to osjećajnije. I tako, korak po korak do vrhunskog vođenja.
Tango je divan trener samodiscipline. Ukoliko ste vjetropirasti, ne drži vas mjesto i imate problem da se u nečem ustalite, ne biste bili prvi kod kojih je tango nemirnom duhu dodao neophodno ukorjenjenje.
Zašto je ovo među „muškim razlozima“? Pa zato jer su ženski počeci značajno lakši od muških, pa im se može pristupiti i sa manje posvećenosti. Muškarac koji tango zaokruži kao vještinu može računati da je stekao iskustvo uz koje će dosta lako savladati druge plesove ali i različite druge vještine.
Poslednji razlog nije manje važan. Na neki način, možda je i najvažniji.
Iako, kao jedna od najdinamičnijih evropskih tango scena, na časovima i na tango događajima imamo dosta muškaraca svih generacija i plesnih nivoa kao i solidan do odličan balans kada je u pitanju srazmjera polova, nekako je jasno da bi i tango i sve druge plesove plesalo mnooooogo više žena kada bi znale da će ih tamo dočekati približan broj muškaraca.
Za veliki broj njih plesna škola nije opcija, upravo zbog straha da neće imati partnera za sebe.
Muškarci, ovaj svijet čeka nas da ga rasplešemo! Čekaju nas žene koje oduvijek znaju da je rasplesan svijet svijet razumijevanja, radosti i uzbuđenja.
Onaj ko je parafrazirao Lao Cea izrekom da „muškarci imaju hrabrost da umru, dok žene imaju hrabrost da žive“, vjerovatno je pod tim mislio na žensku hrabrost da se prepuste iskustvima kakva donose plesovi, kao i na prilično rasprostranjeni muški strah od istih stvari.
Srećom, sve veći broj muškaraca dolaskom na časove i plesne večeri obogaćuje ili potpuno mijenja klasična druženja koja veoma često godinama i zvuče i izgledaju isto. Sama činjenica da si upravo stigao do kraja ovog teksta govori u prilog ideji da je svijet budućnosti svijet rasplesanih muškaraca.